|
kako mi se smiješnim čini ovako svoje misli baciti u ovaj virtualni svemir... gotovo kao baciti poruku u boci u more... razmišljam puno o tome kako kad želim nešto izraziti nekome kome mi je teško nešto reći, od bezizlaznosti i nemogućnosti, a prevelikog stupnja želje da ipak kažem, kažem baš na neki najgori mogući način, izrazim bezglavo nelogično ludo...nevjerojatno gotovo... neki od prevelikog naleta emocija padnu u nesvijest, a ja... ja se pokažem kao sangvinik u najstrašnijem obliku... i ajde da kažem ono što mislim i osjećam... ne... kažem nešto potpuno suprotno, lažem i od sukoba riječi koje izlaze iz mojih usta i onih koje su mi u glavi, u par sekundi ličim na bakhanticu... i počinjem se vezati za naziv koji sam si pridijelila... bakhantica... |