Skrenuti l'jevo il' desno kad cestom se ne može ravno, Crven pokazuje znak: drugi je pronaći put. Vr'jeme iz plavoga viri okvira, da skuči se više Drskosti silne je vrh, čovjek što tražit' je sklon! Vidiš li isto što vidim i ja? Da čuješ, zašutih: 'Ako u prolazu sat misao potvrdi sad, Možda skutreno isto izviri negdje na zidu. Želim ti veseo dan... Htjela sam reći ti još Ljubavi želim ti mnoge noći i dane presjajne, Šarene, ako je drag, voća k'o prepuni kup. Sobica je li ti rado primila putnika starog? Ugodan je li joj gost, snove dal' slikati zna? Kaže li štogod o jučer, o sutra? Jel' ponio kofer, Željama ispunjen sav predao povjeren ključ? Tiho na prstima došla sam, vratima prišla u strahu, Kratko zadržala dah, pobjegla brzo u mrak. Pogled sam sakrila svoj u rupicu crvenog ključa, Krišom da uđem u dom, izmamim osm'jeh ti blag. Sklopljenih očiju šuljam se noću iz ladice donje, Lice da licu je tvom bliže trenutak od sna.' Desno je ulica sl'jepa, probati drugim je putem, Možda baš ovo je taj- nije, al' možda je sad? Sunce još nije ustupilo mjesto, prošlo je čet'ri, Treći nam ipak je krug! Treba zaobići trg! |
a Dragi moji s kojima gradila mostove ja sam, moj je iskreni plač, moj je baš iskreni jad vaše što istine traju koliko blistave ruže netom ubrane sjaj, miris odsječene taj! Tuga me obuzme snažna mržnju kad vidim u vama spomen što čuva mi srž, sjećanje lijepo o vam'! Za vas je najveća gadost misao čuvana nježna, kutija malena mi, pažljivo nošena svud. Meni je premnogo žao što u meni nikako nema ničeg vrijednog za vas čuvanja, nošenja baš. Oči su moje prebistre i uv'jek su takove bile makar ne vidjela ja, u njim' se gledate vi! Morate iskreno znati da moje su misli preguste: ne mislim mnogo o tom što ste sve zgr'ješili vi. Vama što oči su moje odraz vaših krivina blagoslov treba to bit', prilika ispravke tih. Priznato morat će bit' da osude u meni nikad nije za postupke sve bilo ni malo, zar ne? Tuga me obuzme snažna mržnju kad vidim u vama, umoru velikom tom uzrok sam, kažete, ja: Jesu prestrašne i strašne metode kad izvlačim iz vas istinu duše iz dna, pravu kad izvlačim r'ječ! Okrutne bogme tad misli, k'o starog broda ostatke rđave pale na dnu, sunca taj obasja sjaj ! Kažu li istinu c'jelu, to ipak je vama u srcu, istine iskrene bez znajte da ne mogu ja! b Mostove trule i trošne mora se nekada jasnim svjetlom obasjati sve: gradit il' rušit je čas! Zazivam pjesmom sad ovom, u noći početaka novih, silne i velike, vaj, snagu Hekate i moć! Moćna Hekato, božice slomljenih nepravdom srca, silna što priznaješ plač, upomoć hrliš ti već! Moćna Hekato, ti čula i vidjela strašni si vapaj, nesnosnu ogromnu bol: vjeru Medeje u r'ječ! Greškom ona je tad obećanja velikog radi bezumno vjerujuć' tom, izdala predragi dom! Vapaj ti čula si taj i suze te sigurno ganu: pokoj si pružila njoj, izlaz iz ovoga zla! Varljivom mostu vjerovaše ona, pouka vječna zbrisana ne može bit', odmah je trebala znat': mostovi lako se ruše i u njih je vjera prelomna, trebala molit' je tad prvo da sruši se most. Snove što muče i vuku slijepo i snažno da srce počini izdaje gr'jeh, trebaše proklet' u mah! Nesretna pustiše ona da korov se razvije taj, a trebala samo je htjet' odmah da sruši se most! Kutiju malenu krvlju je bratskom prljavu vukla drugih na obala žal, sl'jepo ju čuvajuć', joj! Sućuti nema na ovome svijetu, oprosta kakvog, dala što srcu je san, sanjâ zbog izgubi um. Mili Ovidije, nježno jel' bilo tvoje tad pero kada si spjev'o o njoj nesrećom bolni taj t'jek? Silna Hekato, vapaj prebolni, nesnosni okov mostova trulih sad čuj, zatri im otrovni trag! Silna Hekato, ako su iole suze Medeje tebe dotaknule tad, uništi svaki taj most! |
Tebe sam sanjala! Mistike, tajne nikakve nema! Ne mislim, ne boj se, tim' postići promjenu, ne! Nikad prom'jenit se neće plave ponorne r'jeke vječni osobit šum, točno mjesto za pad! Ponire ona i uv'jek i stalno i iznova ondje, svaki put druga je tad, sigurno svatko već zna. Tebe sam sanjala- pomišljam često da svjestan ti toga osvete nesnosne čar uživaš, smiješ se sad. Kakva je istina to, ma kakve su laži sve to, da zamislit mogla bih baš, sretan da uživaš ti plačne što oči su moje i sjaja što u njima nema? Groznice hvata me mač, ludila ponovni b'jes. Tebe sam sanjala: zgrade tad mnoge i iste bijahu negdje u nekoj si ti, tražit' te ne smijem, nać'! Deseta godina teče, ponire, izvire, boli, drugih je boja sad sto, plava što skupi uz put! Mali kamenčić se valja, pa žulja mijenjajuć' oblik, zapinje tesajuć' lik, drugi je, nepoznat on! Tebe sam sanjala... Nikada ništa zaboravit neću: Snovi i bajke kroz noć... Sruči se kasniji muk! Muk od Gorgona strašniji davnih, šutnja prestrašna: promrzne kosti mi srž, usahne suza u mah! K'o da bi r'jeka usahnuti mogla; korito sâmo, brazda da ostane tu, dubok što izbrazdi bol! Tebe sam sanjala, sanjala oči sam bistre i plave, izm'jenjen lik je to već, utvaru načini san! R'jeci gdje izvor je izvire, teško i Heraklo snažni ikad bi mogao tok usmjerit' nesretni taj! Popiti gutljaj iz r'jeke, božanske da mi je Lete: Verge primus fuit, Verge, o, finis erit! |
Dođe mi pod ruke knjiga 'Radost pisanja'. Pa što? kako? Daj da i ja vidim? Pa kako onda ne bih i vama...slučajnim prolaznicima, prepisala kako sam se razveselila :-) Prepisala sam koliko mogu...duge su pjesme i jednako zabavne :-) Posebna pohvala prevoditelju Zdravku Maliću :-) Mučenja Ništa se nije promijenilo. Tijelo je bolno, mora jesti i zrak disati i spavati, koža mu tanka, a odmah ispod nje krv, ima priličnu zalihu zuba i nokata, kosti su mu lomljive, zglobovi rastegljivi. U mučenjima sve se to uzima u obzir. Ništa se nije promijenilo. Tielo drhti kao što je drhtalo prije osnutka Rima i poslije osnutka, u dvadesetom stoljeću prije i poslije Krista, mučenja su kao nekoć, omalila je tek zemlja i ma što se događalo, tu je za zidom. Niša se nije promijenilo. Samo se namnožilo ljudi, pored starih krivnji pojaviše se nove, zbiljske, umišljene, prolazne i nikakve, ali krik, kojim tijelo za njih odgovara, bio je, jest i bit će krik nevinosti, prema vjekovnoj skali i registru. Ništa se nije promijenilo. Možda samo manire, ceremonije, plesovi. Kretnja ruku koje štite glavu ostala je ipak ona ista. Tijelo se uvija, trza, otima, oboreno s nogu pada, grči koljena, modri, nadima se, slini i krvari. Ništa se nije promijenilo. Osim riječnih tokova, obrisa šuma, obala, pustinja i ledenjaka. Sred tih krajolika dušica leluja, nestaje, vraća se, približava, udaljava, sama sebi tuđa, neuhvatljiva, sad sigurna, sad nesigurna u svoje postojanje, a tijelo dotle jest i jest i jest i nema se gdje djenuti. Zahvala (ovo posebno prepisujem povodom svog rođendana :-)) Mnogo zahvaljujem onima koje ne volim. Olakšanje, na koje pristajem, da su bliži nekome drugom. Radost što nisam vuk njihovih ovčica. Mir mi je s njima i sloboda mi je s njima, a to ljubav ne može ni dati, ni uzeti ne uspijeva. Ne čekam na njih od prozora do vrata. Strpljiva gotovo kao sunčani sat, shvaćam što ljubav ne shvaća, opraštam što ljubav nikad oprostila ne bi. Od susreta do pisma ne prolazi vječnost, nego naprosto nekoliko dana ili tjedana. Putovanja su s njima uvijek uspjela, koncerti odslušani, katedrale posjećene, krajobrazi izraziti. A kada nad dijeli sedam gora i rijeka, te su gore i rijeke dobro znane iz atlasa. Njihova je zasluga, ako živim u tri dimenzije, u prostoru neliričnom i neretoričnom, s istinskim, jer pokretnim obzorom. Sami ne znaju koliko nose u praznim rukama. ''Ništa im ne dugujem'' - rekla bi ljubav na tu otvorenu temu. Pohvala snova U snu slikam kao Vermeer van Delft. Razgovaram tečno grčki i ne samo sa živima. Vozim auto koji me sluša. Sposobna sam, pišem velike poeme. Čujem glasove ne gore od dostojnih svetaca. Začudili biste se kako sjajno sviram na klaviru. Lepršam kao što je red, to jest sama po sebi. Padajući s krova umijem pasti meko na zeleno. Nije mi teško disati pod vodom. Ne žalim se: uspjela sam otkriti Atlantidu. Raduje me da se prije smrti stignem uvijek probuditi. Odmah po izbijanju rata okrećem se na bolji bok. Jesam, ali ne moram biti dijete epohe. Prije nekoliko godina vidjela sam dva sunca. A prekjučer pingvina. Posve jasno. |
Strašna ljubomora, strašna i trajna i oštra i bolna Izjeda vr'jeme i um, nježnost guta i san! Čija to str'jela, čiji to mač uništava razum? Proždire kosti u srž, nikad ne miruje, ne! Koja to sila sad mora, sad vapi, sad gori, sad žudi pogled stalno da tvoj usmjeren bude na moj? Prolazim brzo i mislim na tebe, o tebi, za tebe značim li ikako ja nemirnu noć ili dan. Nikad čarobnica znana tako mi značila nije kako sad osjećam njen moćni, iskonski gnjev. Gnjevna je ona na sebe što nikako nije na vr'jeme korov iščupala taj, snivala mirniji kraj. veljača, 2011. |
Progoniš srce ti moje k'o Katula ona kurva. Rugam se njemu i sad: janitor b'jedni taj ključ ne daje njen dok suzan onaj sjedi kod vrata. Iako smijem se sad, teško baš udišem zrak! Neka ne zavidim vrapcu, neka ne čuvam vrata, ipak pogledam sad-sad prema prozoru tvom! Sjedim i ja k'o Katul uz sv'jeću pišuć' ti pjesme, Kao da pravi stih umije m'jenjati sne! Spomenik stoljetni neka i više stekao on je, nikad pak neće moć' sjest na Horacijev tron! Zašto? Zašto? Tko bi kad uopće pitao zašto? Zato što niska strast, duše ovakav sad vir nikad od utvare veći prikaz postići neće, uzalud voli i mre, uzalud psuje k'o pas! Tisućit' poljubac dosadan kao i onaj prvi, ne znajuć' što bi tad još, uroke smisli nam zle! Lađa opet kad sine, ta slika ne silazi s uma, olujna mora i bok, fatalne kraljice slom! Kako sad mrzim i tebe, tako baš mrzim i njega, volim i mrzim tu strast, vatrom tom 'éxcruciór'! Tako zaokruži sliku pa tako preplete mi misli: aktiv, djeluje, rez, pasiv i ne može, kraj! Kako me gledaš pa šutke kako zapleteš mi srce: pasiv, čekaš, rez, aktiv i lomiš me, kraj! veljača, 2011. |
Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću poput Medeje snovima lažnim, zlim pustiti dušu svu letjet Seleni moćnoj s molbama pustim i suznim, tražit Hekatinu čar, srce da približi mi! Neću izdati kraljevstvo ljubavi tvoje radi, neću sanjati tla, mora sad strana ta kraljica tvoja bih bila vladarica ondje srca nestalnog, varljivog tvog! Neću, ne, mislit' o tom'! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti Simaetha, čekat' te dvanaesti dan, luda i čupava sva slati odanu koju da posvuda traži baš tebe hoćeš li htjeti il' ne dati ikakav znak moje patnje da znaš i gonjen da Erosom stižeš! Neću biti ja ta, niti Delfid baš ti! Ležeć' u krevetu bolnu, vode ne okusiv' kruha nećeš ti mene nać', jabuke noseći tad! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću nalik ja kćeri Minosa dati ti nit, mudrošću odati put, nadom nošena vječnom ljubav da može nadvladat razlike dobi i sna! Jedini kroz labirint put po kojem bi ti, al' drugim gonjen sad bogom, zlokobnu satrao zv'jer, spasio narod svoj! Neću u snovima gledat druge otoke b'jele, neću ići na Naks, vidjeti odlazeć' brod! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti ni ona, trkom što htjela je ta prevarit božice moć! Neću nadmetanje s tobom! Sigurno tada je slično mislila smijat se tom kušaju boja sa njom! Poznatom cestom tek krene, zna da uv'jek je brža, ovaj put nepoznat trik prom'jeni sudbine tok! Zašto trenutak je stala? Zašto pogledat mora? Neću zastati ja! Neću, ne, mislit' o tom'! veljača, 2011. |
Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću poput Medeje snovima lažnim, zlim pustiti dušu svu letjet Seleni moćnoj s molbama pustim i suznim, tražit Hekatinu čar, srce da približi mi! Neću izdat kraljevstvo ljubavi tvoje radi, neću sanjati tla, mora sad strana ta kraljica tvoja bih bila vladarica ondje srca nestalnog, varljivog tvog! Neću mislit' o tom'! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću bit Simaetha, čekat' te dvanaesti dan, luda i čupava sva slati odanu koju da posvuda traži baš tebe hoćeš li htjeti il' ne dati ikakav znak moje patnje da znaš i gonjen da Erosom stižeš! Neću biti ja ta, niti Delfid baš ti! Ležeć' u krevetu bolnu, vode ne okusiv' kruha nećeš ti mene nać', jabuke noseći tad! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću nalik ja kćeri Minosa dati ti nit, mudrošću odati put, nadom nošena vječnom ljubav da može nadvladat razlike dobi i sna! Jedini kroz labirint put po kojem bi ti, al' drugim gonjen sad bogom, zlokobnu satrao zv'jer, spasio narod svoj! Neću u snovima gledat druge otoke b'jele, neću ići na Naks, vidjeti odlazeć' brod! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti ni ona, trkom što htjela je ta prevarit božice moć! Neću nadmetanje s tobom! Sigurno tada je slično mislila smijat se tom kušaju boja sa njom! Poznatom cestom tek krene, zna da uv'jek je brža, ovaj put nepoznat trik prom'jeni sudbine tok! Zašto trenutak je stala? Zašto pogledat mora? Neću zastati ja! Neću mislit' o tom'! veljača, 2011. |
Cvijete moj bijeli... sada si očišćena svega svega ovog sranja! Ja pušim više mjesto manje... Mislim na tebe... Stan je topao kao da si još tamo... Naušnice na polici Lukina slika pored kopča za kosu, smeđa. Kao da se ništa nije promijenilo. Cvijete moj pjevni... Da mi je još jednom čuti tvoju pjesmu kako odzvanja do mojih koraka na ulici... Mirisi svog onog nabranog bilja kojih čajeve nikad nismo pili... U škarniclima s natpisima.. Pijem iz tvoje čaše, one za svježu limunadu ili sok od bazge... samo ja sad pijem votku... Imala si pravo za torbicu, svaka djevojka mora imati jednu malu crnu kožnu torbicu. Cvijete moj otmjeni... Dostojanstvo tvoje odjekuje i sad, tvoja urođena finoća... |
Na konjima crnim iz daljine jure Gnjev i Bijes Topotom skladnim tuku Geju prodrhtalu do neizmjerne daljine Bičem potiču juriš srpom krče put sijeku Cererino djelo zapjenjeni bešćutno Pokošenim prostranstvima bez žurbe izvijajući se lagano prilazi Ona kao da ne nosi težine kao da planira utješiti prodire neprimjetno u sve njezine pore između pokošenih cvjetova uliježe i sve je jasnije da namjerava ostati Kao nisko raslinje razmotala se potpuno Već iscrpljeni jahači i gladni konji rade još jedan krug više ne znaju odakle su došli Ne vide pokošene livade Sve je sivo Iznemogli vrte se u krug Konji su pali jahači se jedva pridižu da udahnu Tko bi rekao da će ih Ona nadvladati Toliko moćne Ali više od dva puta ne uspijevaju se poduprijeti na svoje umorne ruke Predaju se u suzama da ih pusti samo da ih pusti da odu Ali ona ih guta proždrljivo a polako |
Gdje si sad? Vidiš li me? Je li Contarini imao pravo ili je sve zajedno laž? Je li Pascalova sumnja opravdana? Mila moja... Gdje si sad? Zaplićem li se ja bez veze? Je li istina sve ono čemu si me učila? Srce moje... Jesi li vidjela kako je nebo plakalo jučer? Jesi li bila s nama? Kako su nas ledene kuglice istukle po glavi... Razmišljala sam u smijehu da nas to ti gađaš da prestanemo pušiti... Srce moje... Što znači četrdeset dana? Nadam se da nisi negdje gdje ti nije lijepo... Nadam se da si vidjela svoju majku... Jesi li ju našla? Prepoznaju li se duše van ovog tijela? Kad nema plavih očiju.... Srce moje... Je li sve puno vječno plodnih stabala? Je li prostranstvo zlatno? Odmaraš li napokon u miru? Voljela bih da se smiješiš... Smiješe li se duše? Ili se jedna duša natrag stopi u neku cjelokupnu dušu, dušu iz koje se izdvojila da bi se utjelovila? Srce moje.... Gdje si sad? Vidiš li me? |
'Iako se oko Sunca okreću svi planeti i o njemu ovise, ono ipak stiže na lozi stvoriti plod, kao da u čitavom svemiru i nema drugog posla.' Galileo Galilei |
Nosit ću ružicu oko vrata zauvijek u sjećanje na tebe... Srce moje, ti moje, ja tvoje. Neporočna i plemenita moja vjero u ljubav! Srce moje... U snovima je tako mnogo riječi. Naivna, rekli bi, slijepa... Srce moje, voljela si ljubav, ti si birala voljeti.... Lakovjerno, predano, bez posjedovanja... Srce moje, baštinila si veliko bogatstvo... Ružica će biti podsjetnik na tvoju ljubav, Srce moje, ti moje, ja tvoje... (03.08.2008.) |
'Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: on je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego saznaš što me potiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.' |
sjedim i slušam Sade...uživam u senzualnoj nježnosti... i okrećem u mislima riječi koje mi je prije par dana rekao prijatelj, riječi koje su tako spoznajne, tako duboko filozofske...koja spoznaja kad ih netko zna reći onako kako ih biće osjeća...ufff... 'pojam suprotan samovolji je sloboda' eto..samo toliko... možda još kojem prolazniku u ovom svemiru ta rečenica otvori poneka nova vrata... x |
dokučila sam korisničko ime i lozinku za ponovno otvaranje svog bloga... dugo nisam ništa pisala...a sve što sam i pisakarala mogu baciti u vatru... boli me glava, od jučer navečer, pijem sad kavu u nadi da će mi razbistriti misli i otjerati glavobolju... i gledala sam jučer taj film... ' proljeće, ljeto, jesen, zima...i proljeće ' ... urezale su mi se neke slike u pamćenje i nisam još domislila što bih s njima... 'požuda budi želju za posjedovanjem, a iz nje se rađaju ubojite nakane' može li se čovjek oduprijeti? ... svojoj požudi želi li joj se čovjek oduprijeti? misli li da će nešto propustiti ako se odupre? ili je to jače? ako je jače, jel on slabić? ako nije jače, jel čovjek bez strasti? boji li se ako se odupre da će mu strast dogoriti? da će se toliko...kako bih rekla...'istrenirati' da više neće osjećati... želi li čovjek uopće biti 'svet čovjek' ? mora li proći cijeli ciklus da poželi? jesu li to odluke ili nužnosti? |
Zagaslih očiju i pod suncem i u mraku kapljice znoja klize niz obrve utrkujući se koja će stići do hrabrih usana neustrašivih misli. Pogled prestrašen. Nesvjestan svoje hrabrosti ne upire se više ni o što, osim sebi slično. Ne upire se, kao lađa o stijene, o tuđi pogled. Ne upire se, kao sidro o dno dubokog modrog mora, o tuđe neodsanjane snove. Obrušuje svu svoju bol o ono, svemu krivo, beskrajno plavo nebo. I zuri nepomično u ono pomično i, unatoč svojemu pravu, ne svaljuje krivnju. Ono krivo nebo, pogled upija i blaga milost u suhim očima. ljeto, 2005. |
Tebi je glava zdrobljena! Jesu li to glasovi iz Tartara ili iz prostranih nebeskih stanova? Ima li čovjek uopće šanse Kad vidi dokle se ta sloboda proteže? Ta kleta sloboda! Kako bih da mogu biti lutka na koncima, da ne mogu osjetiti niti te okove zbog kojih jedva vučem noge niti mogućnost nemanja okova kad mogu kao san plutati oblacima... Kleta je ta mogućnost! Kleta! Ne upravljam ja vjetrove borejske i nemam korijene poput starog hrasta, komu samo lišće stvara ugodan šum, šum slobode koju priželjkujem... Čeznuti je lakše nego odvezati čvrste vezove i veslom se odgurnuti na pučinu! Što je sve tamo gdje se ljube sunce i more? Ne vidi se, ne zna se ništa... Što je ispod svjetlucajućeg mirnog ogledala? Koje sve nemani, kakvi sve strašni vrtlozi! Kleta je ta sloboda! Kakvo je to pouzdanje? Gdje je uopće? Prodrhtim kao kakva bijedna travka! Gdje je snaga dijamanta? Onog pažljivo obrađenog, onog u skrovitosti, s toliko ljubavi izrezbarenog, pripremljenog za pobjedničku bitku! lipanj 2006. |
Vidjela sam te... Kako nosiš svoj jogurt i ravnodušno koračaš... Nisam htjela da me vidiš, ma htjela sam... Utrošila sam sve svoje snage da se neprimjetno izvinem do tvog lika, da mi srce još malo treperi na tvojim koracima... i opet sam te voljela. Voljela te kao prvi put... Voljela sam tvoj nepomičan pogled, voljela sam tvoja usta, koja su klizila tolike noći po čitavom mom svijetu... po svim mojim mislima... valjala sam se po njima vječno i besramno... Voljela sam te kao onda... tvoje oči na meni kao srpanjsko sunce, koje budi u meni svaku satnicu, rađa u meni novi život... Sada bih pobjegla od tvojih misli, kao vulkani, ne mogu ostati skrivene... eruptiraju do zvijezda... a od mene naprave utvaru iz Pompeja... Oči koje bih gledala zauvijek čine od mene ženu kakva ne želim biti... postajem slika divljih zvijeri i ružnih ljudi koje su slikali realisti... Postajem ružna, oronula, od vlage pljesniva soba, s malenim prozorom, prljavim od mnogih neprospavanih noći, sa stolićem stisnutim uza sivi zid... Zid suznih nadanja... Soba s naslijeđenim krevetom, već napuklih dasaka, škripeći viče... i odzvanja samoća... Vidjela sam te... I voljela sam te... Koliko sam željela da tvoj pogled, tvoj pogled ponovno za me znači buđenje... Da me nasmijavaš kako bih trepnula... da pratiš moje korake... da uživaš gledajući moju ozbiljnost, koja te ne straši... koja te privlači... koja pripada tebi... I mrzim svako ovo slovo... Sad kad sam ja za tebe mrtva. 29.12.2006. |
Noćno saznanje Nismo istog zvonika ti i ja dio! Bio je to samo glas mojih usamljenih noći... Nisu zvonili zvonici svom silinom, na svaki puni sat, samo ih je jači vjetar zanio i čuo si jeku slučajnog tona! Neće zvonar potegnuti konop i neće zvonak glas odjeknuti na krilima golubova s glasnim žamorom prolaznika! Ostaje zvonik na istome svome mjestu, čuvajući tajne svecenika, upijajući tajne neba. Ostaje zvonik zaštićen bedemima. Borba Iz daljine užarene crvene baklje, munjevito pristižu otrovne strijele, zaoštrenih misli ravno do srca. Tamna krila stvaraju neugodan zvuk češući se jedna o druga i grabeći pandžama komade mesa. Zubi veliki okomili se na Božje djelo i trude se iskopati i pojesti ono što najprije u ideji postoji. Jauci mukli bez prostora odlaze u valovima bezvremenim zapinju, zatrovanog srca, bez udova, napola razgriženog razuma! Pogrda lijenosti O lijenosti moja, što me kočiš da naučim ono što želim izraziti? Da osiguram svoje suze od laži, da vratim očima pogled na oblake! O lijenosti moja, što mi laskaš da su oblaci u mome dimu i da u njima mogu naći sve? O lijenosti moja, što me vučeš, vučeš u već stoput odsanjane snove, i tamo zarobljuješ na pakleni kotač? O lijenosti moja, što mi godiš zrakama lažnim? Zašto lažeš o novome danu? |